Odmah na početku želim reći kako je ovo ozbiljna bolest s ozbiljnim posljedicama te je kao takvu moramo percipirati vrlo, vrlo ozbiljno.
Radim u Crvenom križu i od početka pozorno pratim sve što se događa. Siječanj, 2020., slušam vijesti na radiju o novoj atipičnoj upali pluća u Wuhanu u Kini… Daleko je to od nas… Veljača, ožujak, 2020., COVID-19 već je u Europi, u Hrvatskoj, sije strah i smrt…
Panika na granicama, mobilizacija, zabrana kretanja, karantena za vozače, lockdown…. Čini se da smo u nekom filmu, a ipak nismo.
Nove mjere u Crvenom križu, rad od kuće, dežurni telefoni, SOS telefon za psihosocijalnu podršku, pomoć osobama u samoizolaciji, dezinfekcijske barijere, maske, viziri, dezinfekcija ruku, distanca, svakodnevno jutarnje mjerenje temperature… Svaki dan…
Kao odgovorna osoba i kao član Stožera Civilne zaštite vrlo odgovorno od samoga početka pridržavam se svih propisanih mjera. Masku nisam skidao do dolaska kući. I unatoč svim poduzetim mjerama, virus je napravio proboj.
Sastanak u Crvenom križu, šest osoba, svi s maskama, prostorija od 60 m2, rekuperacija zraka, sastanak traje 45 minuta…
A onda skidamo maske, dezinficiramo ruke i krećemo s neformalnim druženjem uz razmak i ne duže od 20 minuta... Bio je to trenutak opuštanja i druženja koji nam je svima toliko trebao, ali uz strogo pridržavanje mjera.
No, ako se zaraza mora dogoditi, dogodit će se pa i uz pridržavanje svih mjera koje smo prethodno poduzeli. Valjda je to sudbina. Nekoliko osoba se zarazilo aerosolom.
Dan prije pojave prvih simptoma bio sam u kontaktu sa stotinjak osoba, između ostalog i s majkom i njezinom prijateljicom koje su u trećoj životnoj dobi. Tih dana uvijek sam bio u maski N95, držeći distancu i dezinficirajući ruke i sve kontakte uspio sam zaštititi.
Prvi simptomi kod mene nastupaju četvrtog dana, temperatura veća 38,0 stupnjeva, gastro-intestinalne smetnje, gubitak okusa i mirisa, bol u mišićima i pri kretanju, kratak dah, strah…
Temperatura koja traje 12 dana, nesanica, spavanje u polusjedećem položaju, burna buđenja iz sna s hvatanjem zraka i otvaranjem prozora, neizvjesnost razvoja simptoma i događaja… Tih dana pio sam po 16 tableta dnevno (protiv tlaka, vitamini, protiv bolova i temperature, protiv mučnine, probiotik, antibiotik)…
Razgovori s obiteljskom liječnicom, epidemiologom, dolazak hitne... Cijelo vrijeme štitim obitelj boravkom i izolacijom u zasebnoj sobi, toaletu, noseći masku u kući i često dezinficirajući ruke.
Najgori je taj strah koji se uvuče u čovjeka jer ne znaš kako će se razvijati situacija i hoćeš li ti biti onaj koji će dobiti najgori scenarij. Ne pomažu ni bolovi u cijelom tijelu koji te neprestano podsjećaju da imaš koronu.
Strah za obitelj, egzistenciju, budućnost… Gledaš ljude, prirodu, sunce s balkona i raduješ se životu, želiš što prije ozdraviti, želiš da se sve vrati kako je prije bilo, moliš se dragome Bogu i obvezuješ na zavjete…
Nakon popijenog druge ture antibiotika Sumamed konačno ide na bolje, temperatura pada, obuzima te sreća, teku suze radosnice za životom i pobjedom. I naravno, važno je spomenuti da sam zaštitio obitelj, ostali su zdravi, hvala dragom Bogu!
Nakon izostanka simptoma još nekoliko dana kretao sam se uz veliki napor i umor, ali svakim danom bilo je sve bolje.
Napravio sam rendgen pluća i krvne nalaze i bilo je sve u redu.
Povratkom na posao, u svakodnevni život osjećaš se sjajno, sretno i zahvalno.
Iskustvo s ovom bolesti je neizmjerno, velika neizvjesnost u kojem ne znate smjer vaše bolesti i oporavka. Stoga ovu bolest shvatite vrlo ozbiljno i odgovorno, pridržavajte se svih preporučenih mjera pa i više od toga, štitite sebe i druge, štitite naše starije sugrađane, majke, očeve, bake i djedove…
I na kraju budite vrlo pozitivni, ali ostanite covid negativni!